Krajem 2007. godine Google je u suradnji sa Open Handset Alliance-om postavio Android OS kao stjegonošu open sourcea u borbi protiv Applea (iOS), Microsofta (Windows Mobile), Nokije (Symbian), HP-a, RIM-a i Samsunga (bada).Zašto baš Google i Open Source? Jednostavno – Google je imao dovoljno love i programerske snage kako bi razvio operativni sustav za mobitele namjenjene surfanju. A ljudi kad surfaju najčešće koriste tražilice a tražilice su najbolji način da Google zgrtne lovu od prodaje reklama, a sve usluge koje pruža Google su postale dostupnije i raširenije. Dobro odigranom igrom došlo je do toga da se dnevno aktivira preko 850.000 Android uređaja.Prvi uređaj koji je krajem 2008. ponio malog zelenog robota u bitku je HTC Dream. Uređaj je bio jeftiniji od iPhonea. Iako je Android 1.0 koji je bio na njemu bio malo bugovit, otvorio je vrata širokom broju korisnika zbog pristupačnih cijena (oko 400$ bez ugovora u odnosu na iPhone od 600$). Kasnije je u igru uletio kineski Huawei, koji je pokrio jeftini segment Android uređaja. A i Motorola je dala velike zasluge u širenju Androida sa svojim Droidom i odličnih hardwareom. Tako da je ubrzo Android počeo pokrivati sve segmente korisnika i sada su svi mogli sebi priuštiti mobitel koji će ih svrstati među korisnike smartphonea. Smartphone više nije bio igračka za crème de la crème...No, baš zbog open source i više proizvođača uređaja su počele nastajati muke. Svi vodeći igrači su se počeli hvatati Androida kao glavnog OSa za svoje uređaja i počeli su ratovati sa dijagonalama ekrana, gigahercima, megapixelima i ostalim. Sa jednim su djelom svi zaostajali – Korisničkim sučeljem i iskustvom korištenja. Svaka je tvrtka izmišljala svoje sisteme. HTC sa Senseom, Motorola sa Motoblurom, Samsung sa TouchWizom. Svaka je tvrtka imala svoj hardware sa svojim driverima. Ukratko kaos. Pa je svaka Nova verzija Androida donijela i neke nove mogućnosti, pa se onda čekalo dok ne izađe službeni update i opet nije to bilo to.